субота, 8. новембар 2014.

Izrael 2014. (10. deo)



MASLINOVA GORA


   Do Maslinove gore, odnosno do bolnice Avguste Viktorije, dovezli smo se gradskim autobusom. U krugu ove medicinske ustanove nalazi se crkva Uspenja, ali čuvar na ulazu nije hteo da nas pusti unutra. E, pa, baš me briga! U pitanju je katolička crkva iz 20. veka. Plan je bio da odavde krenemo u obilazak svih tih znamenitosti Maslinove gore, polako se spuštajući do starog grada.
 I tako, prvo stigosmo do dzamije Uspenja. Prema bibliji, 40 dana posle uskrsnuća, Isus je sa ovog mesta otišao u nebo. Prva crkva na ovoj lokaciji je podignuta još 390. godine. Ona je više puta rušena i obnavljana, sve dok je Saladin 1197. godine nije pretvorio u dzamiju. Centralno mesto zauzima mala oktagonalna građevina iz krstaškog doba. Ona je okružena zidom, na kome je smešten jedan minaret. Unutar tog osmougaonog zdanja nalazi se stena sa koje se Hrist uzneo u nebo. Na toj steni je ostao trag njegove desne noge. Otisak leve noge je još tokom srednjeg veka odnešen u Al Aksa dzamiju.
Dzamija Uspenja.

   Tokom našeg obilaska ovog mesta tu se zadesila poveća grupa nekih kosookih hrišćana, verovatno Filipinaca. Jebote, kakvi su to fanatici! Osim molitve, klečanja, pipanja i ljubljenja te stene, svaki, ali bukvalno svaki od njih, je želeo da se uslika tokom svih tih izliva vere. Obično nije bio dovoljan samo jedan snimak, već je uglavnom zauzimano po nekoliko poza. Morao sam da sačekam da se završi taj hrišćanski foto sešn i da se tek onda upustim u razgledanje dzamije Uspenja. Kada su se žutaći razišli, prišao sam i ja tom kamenu, ali ne prepoznadoh nikakav otisak stopala. Možda ga nisam video, što u meni nema dovoljno vere? Uostalom, sve i da ga je bilo, tokom vekova pipanja i celivanja morao je da se izliže.
   Sledeća na redu bila je crkva Oče naš”, koja je podignuta pored pećine gde je Isus održao propoved svojim učenicima. Prvu crkvu, koju je ovde izgradila Konstantinova majka Jelena, srušili su Sasanidi 614. godine. Kasnije su krstaši podigli novu bogomolju. Oče naš” se nalazi u okviru karmelitskog manastira. U pitanju je veliki kompleks okružen zidom, u koji nismo ušli jer je bio zatvoren. Ne bi mi bilo krivo da nisam pomislio da možda postoji i neki drugi ulaz, pa sam napravio bar pola kruga oko zida ovog manastira, što mi zbog bola u zglobu uopšte nije prijalo.
Pogled na Jerusalim sa Maslinove gore.

   Odatle smo se spustili do nekog vidikovca, sa koga se pruža fenomenalan pogled na Jerusalim, njegove zidine, i zlatnu kupolu koja se presijavala na suncu. Vidikovac je bio pun turista i vernika iz svih delova sveta. Gde su turisti tu su i arapski trgovci suvenirima i sličnim dzidza-bidzama, a bilo je i “parkirano” nekoliko kamila, spremnih da ih uzjašu turisti radi fotografisanja. 

   Osim, stvarno, dobrog pogleda na Jerusalim, odavde se može lepo sagledati i groblje koje se prostire na padini Maslinove gore. Prema Zaharijevoj knjizi u Starom zavetu, ovde  će se odigrati Sudnji dan, kada će pravedni zadobiti večni život, a grešni konačnu smrt. Mnogi su hteli da zauzmu dobro mesto pred ovaj događaj i tako je niklo ovo groblje, koje sada ima oko 150.000 grobova. Kažu da je u pitanju najstarija nekropola u kontinuiranoj upotrebi na svetu.
Groblje na Maslinovoj gori.

   Nastavili smo spuštanje sa Maslinove gore i došli do jednog privatnog imanja, na čijoj se kapiji nalazila tabla, na kojoj je, neveštim rukopisom, ispisano “Tombs of the Prophets”. Reka hodočasnika i turista je tu prolazila bez i da su pomislili da vidi o čemu se tu radi. Pa, kada to nije u programu njihovih turističkih agencija i kada ih tu ne vode njihovi duhovnici. Nas dvojica smo ušli u to dvorište, a ubrzo je iz kuće izašao i sredovečni brka, vlasnik poseda, i pozvao nas da krenemo za njim. Prilikom planiranja obilaska Jerusalima doznao sam za ovaj lokalitet i uvrstio ga u itinerar, ali nisam baš bio siguran o čemu se tu radi. Mislio sam da je to neka mala pećina sa par grobova, a ono, u stvari, čitava podzemna nekropola. Brka nam je dao svakom po sveću, da bi videli u mraku, i poveo nas u obilazak. Proveo nas je kroz ceo podzemni kompleks, sve vreme pričajuči, na solidnom engleskom jeziku, o ovom lokalitetu. Na jednom kartonu, koji je okačio, nacrtao je čak i šemu ovog nalazišta sa cirka 50 uklesanih grobova. Datuju se u 5. vek pne. Oduševio me je i privatni lokalitet i brka, tako da sam na kraju ovog obilaska sa apetitom ostavio koji šekel u njegovu “tips” posudu. Na kraju dana, kada sam završio sa posetom Maslinove gore, i kada sam sumirao utiske, brkina privatna grobnica mi je bila najzanimljivija od svega što sam video, a ubeđen sam da ni 1% posetilaca ovog jerusalimskog brda ne uđe unutra.
Grobnica proroka.

   Sledeća na redu bila je crkva Dominus Flevit (Božji plač), koja je podignuta na mestu gde je Hrist plakao nad sudbinom Jerusalima. U pitanju je moderna katolička crkva, pa sam više vremena proveo razgledajući neke osuarije iz nedavno otkopane nekropole u njenom dvorištu.
   Spuštajući se dalje stigli smo do ruskog manastira Marije Magdalene. Manastirska crkva je prava, tipična, ruska svetinja, sa kupolama u obliku lukovice. Nju je podigao 1886. godine ruski car Aleksandar III u čast svoje majke Marije Aleksandrovne. U ovoj bogomolji počivaju mošti ruske mučenice Jelisavete Fjodorovne, sestre poslednje ruske carice. Ona se 1884. godine udala za Sergeja, sina ruskog cara Aleksandra II i iz protestanstva prešla u pravoslavlje. Njen muž je postavljen za predsednika Carskog pravoslavnog palestinskog društva, čiji je cilj bio učvršćivanje pravoslavlja u Svetoj zemlji. Njih dvoje su prisustvovali osveštenju crkve Marije Magdalene, a Jelisaveta, koja je postala strastveni pravoslavac, tada je izrazila želju da jednog dana bude tu sahranjena. Kasnije, kada je Sergej nastradao u atentatu, Jelisaveta se zamonašila. Boljševici su je 1918. godine uhapsili u gradu Alapajevsk i likvidirali. Kada su beloarmejci zauzeli ovo mesto pronašli su u nekom rudarskom oknu njeno telo, koje još nije počelo da se raspada, i predali ga monahinjama u manstir. Jelisavetine mošti su preko Pekinga, Bombaja i Port Saida stigle u Jerusalim, gde su 1921. godine pohranjene u ovu crkvu, baš kako je i sama želela.
Manastir Marije Magdalene.

   Sledeći na redu bio je Getsimanski vrt, mesto gde je Hrist uhapšen nakon što ga je izdao Juda. Tu se nalazi nekoliko veoma starih maslina. Naučnim metodama potvrđeno je da su tri stabla stara preko 2000 godina, tako da je moguće da su bila svedoci tog biblijskog događaja.
Getsimanski vrt.

   Odmah pored nalazi se crkva Svih nacija. U pitanju je moderna katolička crkva, podignuta 1924. godine, na mestu gde su se nalazile dve starije. Iako sam više puta pominjao da nisam ljubitelj modernih crkava, za ovu skidam kapu. Ona je moj favorit u kategoriji mlađih svetilišta Jerusalima. Projektovao ju je Italijan Antonio Barluzi. On je tu izmešao razne arhitektonske stilove i antičke, i hrišćanske, i muslimanske. Tako se na zabatu nalazi fenomenalna mozaička kompozicija, tu su i korintski kapiteli, a krov ima veći broj malih kupola, kao na islamskim građevinama. Njena unutrašnjost je takođe ukrašena mnogo dobrim mozaicima, od kojih je najpoznatiji onaj u apsidi, na kome je prikazana Hristova agonija. Zbog toga je ova crkva poznata i pod imenom Bazilika agonije. Ispred oltara se nalazi stena na kojoj se Isus molio pre hapšenja.
Bazilika Agonije.

   Na kraju odosmo i do groba Bogorodice Marije. On je smešten u crkvi koja je sada u posedu pravoslavaca. Podigli su je krstaši na temeljima vizantijske bogomolje iz 5. veka. Da budem precizniji, u pitanju je kripta, na čijem ulazu se nalazi građevina sa velikim gotskim lukom. Kada se uđe unutra, široko stepenište vodi do Marijinog groba. Zidovi ovog svetilišta su crni od dima sveća, a sa plafona vise na sve strane brojni lusteri, kandila i razne lampe. Pre pravoslavnih ovo zdanje su držali franjevci, ali su ih Grci najurili 1757. godine. Izvesna prava ovde imaju i Jermeni, Sirijska pravoslavna crkva, Kopti, Etiopljani, kao i muslimani, koji u okviru ovog kompleksa imaju svoj mihrab. Franjevcima je ostala Getsimanska pećina.
Grob Bogorodice Marije.

Unutrašnjost Bogorodičine grobnice.
Pogled na zidine Jerusalima iz doline Kedron.

   Ovim smo završili naš obilazak Maslinove gore, pošto se Marijin grob nalazi na samom njenom podnožju, u tzv. dolini Kedron. Ova dolina zapravo razdvaja Hramovno brdo i Maslinovu goru. Tu se nalazi nekoliko drevnih grobnica: Avesalomov stub, Zakarijev grob i Ben Hezirov grob. Avesalomov stub, naravno, nema veze sa Davidovim sinom, već se tu radi o grobnici iz doba Seleukida. U pitanju je velika monolitna, kockasta građevina sa levkastim krovom, frizom i jonskim stubovima. Na sličnu foru je i Zakarijev grob, koji je takođe isklesan iz jednog komada i koji isto ima jonske stubove na fasadi, ali mu je krov u obliku piramide. Ni ovo nije grob nikakvog proroka Zakarija, što se vidi iz njegovih helenističkih karakteristika. Treća grobnica, Ben Hezirova, nije urađena kao ove prethodne, koje su uklesane u stenu tako da su ostale izdvojene od ostatka masiva. Fasada Ben Hezirove grobnice se nalazi u ravni sa ivicom stene. I ona je iz doba helenizma i datuje se u 2. vek pne. U kasnijim vremenima prokopan je tunel od nje do Zakarijevog groba. Očekivano, svo ovo mi je bilo i te kako interesantno, tako da sam se tu dugo zadržao, pre nego što sam krenuo ka zidinama Jerusalima.
Avesalomov stub.

Zakarijev grob.

Ben Hezirova grobnica.


Нема коментара:

Постави коментар